Neka djeca prirodno ranije žele znati više i u toj ih znatiželji ne treba sprječavati. Oni i sami kopiraju slova, i to je u redu, neka istražuju. Učenje kroz igru najbolji je način učenja pa roditelji u svakodnevnim situacijama mogu razvijati dječje jezično predznanje, npr. kojim glasom počinje riječ mama, od koliko se glasova sastoji, koja još riječ počinje glasom ‘m’ i sl.

Samo pisanje je mehanika kojom će djeca s vremenom ovladati i za to su odlične grafomotoričke predvježbe (spoji točke, nacrtaj isti oblik, dovrši niz i sl.). Fonološka svijest, razumijevanje značenja pročitanog, pripovijedanje, razvoj rječnika, poznavanje slova u svrhu čitanja područja su koja roditelji mogu vježbati s djetetom prije škole. I uvijek, nenametljivo, kroz igru i svakodnevne situacije. I ČITATI. Djeci i s djecom. Tu roditelji ne mogu pogriješiti. Sve navedene predvještine za pisanje i zrelo čitanje razvijaju se čitanjem, razgovorom o likovima, radnji, pripovijedanjem, prepričavanjem itd.

Hoće li djetetu biti dosadno u školi ako već zna čitati? 

Ovisi o djetetu i tome koliko zna i koliko traži. Ali i o učitelju, njegovu trudu za pripremu nekih dodatnih materijala, ako procijeni da su potrebni za pojedino dijete koje prije svih završava zadatke. I izjednačavanje (koje nikad to nije jer svako dijete ima svoj tempo savladavanja znanja i vještina) ovisi o različitim faktorima: stupnju razvijenosti fine motorike, potencijalnim teškoćama u pisanju i čitanju, jezičnom predznanju i dr.

U školi, kao uostalom i u životu, ne prestaje se učiti i nadograđivati postojeće. Tako da se vještine slušanja, govorenja, čitanja i pisanja, kao osnovne jezične djelatnosti, ne prestaju  razvijati kada se nauče sva slova ili zaključi ocjena za kraj prvog (drugog itd.) razreda. Veliku poticajnu ulogu tu mogu i trebaju imati roditelji, posebice u razvoju prvih triju vještina, kada govorimo o razdoblju prije škole, a naravno i kasnije, kada dijete krene s formalnim obrazovanjem.

 Sretno u školi

Stručna služba